Kralj Vilem I

Kraljevina Holandije i Belgije

Nakon perioda francuske vladavine, 1813. godine u Holandiju se vraća sin namesnika Vilema V kako bi prihvatio krunu. Ovaj događaj predstavljao je jasan raskid sa prošlošću. Vilem I nije bio namesnik svih pokrajina kao njegov otac, već kralj unitarne države u kojoj je imao glavnu političku ulogu.

Godine 1815. nekadašnje austrijsko Nizozemlje (današnja Belgija) i teritorija nekadašnje Republike ujedinjeni su kako bi služili kao tampon-zona protiv poražene Francuske. Tako je nastala Ujedinjena Kraljevina Nizozemska, za evropske pojmove zemlja srednje veličine sa velikim kolonijalnim posedom. Energični Vilem (nadimak "kralj-trgovac"), pokušao je da obnovi nekada jaku privredu stimulisanjem jakih strana privrede u tri dela svoje države (sever, jug i Holandska istočna Indija). Jug, gde se rano dogodila industrijska revolucija, se morao usmeriti ka proizvodnji robe široke potrošnje, koju su zatim trgovci sa severa prevozili širom svetu, dok su stanovnici kolonija snabdevali stanovništvo skupom robom iz tropskih krajeva. Kralj je izgradio kanale i puteve između severa i juga zemlje kako bi olakšao prevoz robe. Takođe, i sam je bio investitor. Godine 1824. osnovao je Holandsko trgovinsko društvo za trgovinu sa Holandskom istočnom Indijom. U Istočnoj Indiji je uveden sistem oporezivanja (cultuurstelsel) kojim je lokalno stanovništvo bilo primorano da jedan deo godine obrađuju zemlju za kolonijalnu vlast. Robu je zatim prodavalo Holandsko trgovinsko društvo.

Uprkos svojim ekonomskim aktivnostima, kralj nije bio popularan kod Belgijanaca. Belgijski liberali videli su u njemu vladara koji je težio apsolutnoj moći i koji nije bio spreman da dopusti obrazovanoj eliti da više sudeluje. Belgijski katolici su se protivili mešanju protestantskog kralja u obrazovanje bogoslova. Godine 1830. građane Brisela inspirisala je na pobunu arija Amour sacré de la patrie koja je izvedena u njihovom pozorištu. Vilem I je poslao vojsku ali uzaludno - Belgija je stekla nezavisnost. Ipak, Vilem je, uprkos velikim troškovima, zadržao vojsku još devet godina, što je ozbiljno naškodilo njegovoj reputaciji u Holandiji. Godine 1839. najzad je priznao belgijsku nezavisnost, a godinu potom se razočaran odrekao prestola.