Godine 1871. Aleta Jakobs ušla je u holandsku istoriju kao prva žena koja je zvanično primljena na univerzitet. Aleta je kao srednjoškolka napisala pismo tadašnjem premijeru Torbekeu u kome je zatražila dozvolu da pohađa 'akademska predavanja'. Njena najveća želja bila je da postane lekar. Potvrdan odgovor od Torbekea stigao je u roku od nedelju dana, ali ne Aleti, već njenom ocu. Dakle, zahvaljujući jednoj sedamnaestogodišnjakinji, holandski univerziteti su 1871. godine postali otvoreni i za žene. Pre toga su pristup univerzitetima kao i većini škola imali isključivo muškarci. Izuzetak je bila Ana Marija Shurman, veoma učena žena (govorila je deset jezika), koja je u sedamnaestom veku mogla da pohađa neka predavanja u Utrehtu. Doduše, skrivena iza zavese, da ne bi odvlačila pažnju muškarcima.

Aleta Jakobs se čitavog života borila za prava žena. Otvorila je lekarsku praksu za žene gde ih je snabdevala sredstvima za kontracepciju kako ne bi svake godine ostajale u drugom stanju. Takođe je povela borbu protiv zloupotrebe radnica u prodavnicama. Primetila je da se prodavačice koje dolaze u njenu ordinaciju u Amsterdamu, žale na fizičke tegobe, jer su čitavo radno vreme (koje je trajalo jedanaest sati) morale da provedu na nogama. Zahvaljujući Aleti, usvojen je zakon koji obavezuje poslodavca u prodavnicama da svojim zaposlenima obezbedi mesta za sedenje. Sa svojim saborcima - sa ostalim muškarcima i ženama koji su se borili za prava žena - zalagala se i za opšte biračko pravo žena. Ove žene su sebe nazivale feministkinjama i oglašavale su se na svakojake načine: organizovale su izložbe, objavljivale novine i pamflete, osnivale udruženja, protestovale i pisale peticije. Borba je trajala sve do 1919. godine, kada je uvedeno opšte biračko pravo za žene. Godine 1922. žene u Holandiji su prvi put izašle na glasanje. Aleta Jakobs je tada imala 68 godina.

Politika je vekovima bila rezervisana samo za muškarce, baš kao i univerzitet, crkva i vojska. Smatralo se da su žene podređene muškarcima: njihova dužnost bila je da održavaju domaćinstva i brinu o deci, te stoga nisu mogle da učestvuju u javnom životu. Iako su kritike na ovakvo patrijarhalno razmišljanje oduvek postojale, do konkretnih promena je došlo tek u dvadesetom veku. Za to je ipak bio potreban tzv. Drugi feministički talas. Šezdesetih godina grupa Dolle mina's borila se za emancipaciju žena. Članice ove grupe nisu želele da, kao svoje majke, budu osuđene na život domaćice. Godine 1980. donet je zakon o ravnopravnosti žena.