Godinu 1566. savremenici su zvali godinom čuda. Zaista je to bila posebna godina, zbog dramatičih događaja koji su se velikom brzinom smenjivali. Dvestotine plemića je 5. aprila predalo peticiju namesnici Holandije Margareti od Parme. Želeli su da se prestane sa verskim progonima, kao i da se sazove Staleška skupština kako bi se raspravljalo o problemima u zemlji. Namesnica je bila zaprepašćena brojnošću plemstva, ali ne i savetnik koji joj je došapnuo: ,,To su samo gezi'' (prosjaci). Iz tog razloga su ti isti plemići, kada su se nekoliko dana kasnije ujedinili, odlučili da se nazovu gezi. Od tada su, radi prepoznavanja, nosili prosjačku posudicu oko pojasa i novčić oko vrata. Koristeći nesigurnost koja je nakon predaje peticije ovladala državnom upravom, nezadovoljno plemstvo je u narednim mesecima sve otvorenije pružalo otpor. Istovremeno su se i pristalice "nove vere'' okupljale na otvorenom kako bi slušale propovedi putujućih kalvinističkih propovednika. Na dan 10. avgusta je jedna od tih propovedi dovela do pljačkanja obližnjeg manastira. To se dogodilo kod mesta Stenvorde u flamanskom Vesthuku, značajnom centru tekstilne industrije Nizozemlja. U nedeljama i mesecima nakon toga usledila su haranja i pljačkanja drugih crkava i manastira, prvo u ostalim delovima Vesthuka, a kasnije i u ostalim delovima Flandrije i Brabanta, da bi od kraja avgusta zahvatila i Severno Nizozemlje. Gledajući unazad, bilo je dosta znakova koji su nagoveštali događaje koji će uslediti. Žestoki progoni jeretika koji su doveli do stradanja nedužnih muškaraca i žena, nezaposlenost i neuspele žetve, doveli su do toga da je situacija u zemlji bila zapaljiva. Tog leta među ljudima su vladali zaprepašćenje i čuđenje, a kružile su i nezamislive glasine.

Ikonoborci su dolazili iz svih društvenih slojeva. Bilo da su iz visokog ili niskog staleža, bogati ili siromašni, muškarci ili žene, stari ili mladi, upadali su u crkve, uništavali slike svetaca i druga umetnička dela, i pljačkali skladišta manastira. Njihovi motivi bili su različiti kao i njihova životna priča. Pojedini su mrzeli sveštenike zbog privilegija koje su imali, drugi su bili nezadovoljni svojim bednim životom, a s druge strane, neki su bili samo znatiželjni, dok su kalvinisti smatrali da crkve treba da se očiste od papskog praznoverja. Oni su ispijanjem vina za pričešće, gaženjem hostija ili hranjenjem ptica njima, kao i razbijanjem slika svetaca, želeli da demistifikuju simbole katoličke vere i time jasno stave do znanja da je katolicizam postao samo izopačeni šou, koji skrnavi pravu veru. Kalvinisti su želeli da uklanjanjem slika svetaca, oltara, umetničkih dela i ostalog nepotrebnog luksuza, obnove vezu sa ranijim i, u njihovim očima, čistim hrišćanima, kao i da iskorene viševekovnu korupciju i slavljenje lažnih svetaca. Protestantima su, od tada, takve crkve pre svega bile pogodne za bogosluženje tokom kojeg je prenošena reč Božija: čitanje i tumačenje Biblije obavljao je propovednik.